KAZALIŠTE U GOSTIMA / TRAČEVI

U srijedu, 30. listopada 2024. u 20:00 u Domu kulture Bjelovar gostuje Hrvatsko kazalište Pečuh s predstavom Neila Simona TRAČEVI, redateljice Nine Kleflin.
Radi se o farsi koju je Neil Simon napisao kako bi se izvukao iz osobne krize: “Prolazio sam baš kroz neko teško razdoblje… Želio sam raditi, jer rad je za mene uvijek bio katarzičan proces, i smatrao sam naprosto da bi bilo najbolje da se bacim na komediju.”
Osim režije, Nina Kleflin potpisuje i prijevod te adaptaciju, scenograf je Davor Molnar, kostimografkinja je Sara Lovrić Caparin, a autorica glazbe Nikolina Belan.

U predstavi glume Armin Ćatić, Martina Stjepanović Meter, Antonio Jakupčević, Matea Grabić Ćaćić, Dejan Fajfer, Selena Andrić, Matija Kačan, Tena Milić Ljubić, Marijan Josipović i Matea Bublić.

O PREDSTAVI – BILJEŠKA REDATELJICE:

Farsa kao recept za liječenje smijehom

Tračevi Neila Simona njegova su jedina farsa. Pisac koji je pisao nježne situacijske komedije, u trenucima vlastite poljuljanosti i osobne krize odlučio je sam sebe razvedriti farsom. Bio je to njegov recept protiv tuge i depresije, lijek za osobna razočaranja i opću krizu smisla. A to je značilo dotjerati karaktere do granice izdržljivosti, na rub karikature, gurnuti ih u kaos u kojem se njihovi brižno izgrađeni životni modusi ruše kao kao kula od karata.

Jasna su pravila farse: moramo gledati junake koji se nalaze u nevolji. Gadnoj nevolji. Tragičare. Način na koji se oni pokušavaju izvući iz neprilike u kojoj su se zatekli nama je smiješan. Smiješan nam je zato jer ih prepoznajemo: prepuni su mana, sebičnosti i oholosti, sitnih i krupnih slabosti. Poroci su im u krvi, prikrivanje vlastitog jada njihova je neprestana dužnost. Zato im se smijemo kad se, suočeni s problemom, zakopavaju sve dublje i dublje. Takve je junake Neil Simon stavio u Tračeve, ljude visokog društva, ljude iz politike i medija. Ljude koji ovise o javnoj slici, o onome što drugi misle o njima, o onome što se o njima priča.

Iako je ovaj komad napisan osamdesetih godina prošlog stoljeća, vizionarski je anticipirao slabosti društva u kojem živimo danas. Društvene mreže nametnule su suvremenom društvu ovisnost o javnoj slici, lažnoj slici koju protagonisti sami kreiraju kako bi izgledali bolji. A to je upravo ono čemu se Simon ruga. On će svoje likove okrnjiti  smiješnim tjelesnim povredama: jednom su ukočena leđa, drugi je istegnuo vrat, ljepotici su natekla usta, drugu muči alergija… Psihijatar je lud, odvjetnik je gluh, simboli moći su se rasuli po podu kao pribadače na koje se u svakom trenutku svi mogu nabosti. A sve to zbog jednog pucnja iz pištolja, zbog jednog poteza nekog očajnika tamo u pozadini koji je odlučio da na trenutak prekine tu iscrpljujuću igru lažne fasade.

Naš je pisac zabavio sebe probušenim balonom ispraznosti, čvrstom šakom kojom je udario u sliku elegancije, uglađenosti i moći. Nad lažnim veličinama, u njihovoj pogubljenoj strci, širio se i dalje šum tračeva. Govorkanja. Glasine. Njihov najveći strah. Takvim se ljudima trebalo narugati drastično. Do kraja. Ne komedijom, nego farsom.

Zbog svih tih motiva danas igramo ovaj neobično mudri komad – danas kad nas javna slika guši više nogo ikad i udaljava nas od suštine.

Nije ga bilo teško adaptirati na lokalne prilike, približiti ga ljudima koje znamo, prepoznajemo oko nas. Karakteri su toliko dobro napisani da sami nameću usporedbe s licima iz novinskih članaka i televizijskih formata, a njihov očajni napor da se održe na pozicijama srećemo svaki dan. To su naši ljudi, ta lažna elita, ti moćnici bez pokrića.

Liječimo sami sebe i našu publiku smijući se tragičarima koji plaćaju zbog svojih mana. Taj smijeh je jedina pravednost kojoj se još možemo nadati. (Nina Kleflin)