Bjelovarska premijera koprodukcije Kazališta Marina Držića & Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar / petak 29.11.2024. u 20:00.
Autorski tim:
Redateljica: Aida Bukvić
Dramaturginja: Marijana Fumić
Scenograf: Ivo Knezović
Kostimografkinja: Doris Kristić
Skladatelj: Žarko Dragojević
Suradnica za scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
Oblikovatelj svjetla: Marko Mijatović
Jezični savjetnik: Maro Martinović
Asistentica kostimografije: Petra Andrić, Linda Mihaliček
Stolarski radovi: B Creative d.o.o.
Kiparski radovi: Timo Škrlec, Mateja Krnjak
Fotograf: Vedran Levi
Inspicijentica: Ivana Ljepotica
Trajanje predstave: 110 minuta, bez pauze
Igraju:
MARIA DI GOZZE (rođena di Gondola, udana za Nicolòa Vito di Gozzea): Marija Šegvić
DŽIVE DI POZZE (rođena di Luccari, udana za Andreasa Antonia di Pozzea): Nika Lasić
MADE DI RAGNINA (rođena di Luccari, udana za Domenicòa/Dinka di Ràgninu: Gloria Dubelj
NIKA DI LUCCARI (rođena di Sorgo, udana za Franu di Luccarija zvanog Burina): Srđana Šimunović
SAVINO DE BOBALI, zvan SORDO/GLUŠAC: Zdeslav Čotić
FIOR DI SPINA (cvijet na drači), kao misao o ljubavi i ljepoti - ona o kojoj se misli i govori: Erna Rudnički / Angela Bulum
NICOLETTA, iz Jakina, Cvjetina sluškinja: Jasna Jukić
RADE VICKOVA IZ OMBLE (dojilja Pere, kćeri Džive i Andrije Andreasa di Pozze): Angela Bulum / Erna Rudnički
ANIZA DI GIURO STIEPANOVICH (žena Stanulinog brata Đure, nekad dojilja u obitelji Ragnina): Glorija Šoletić
STANULA PETROVA IZ ŽUPE, u službi u obitelji Gozze: Mirej Stanić
Cvijeta Zuzorić rođena je 1552. u Dubrovniku. 1563. s majkom Màrom i ocem Franom, trgovcem, preselila se u Anconu. Ondje se 1570. udala za firentinskog plemića, trgovca Bartolomea Pescionija. S njim, kao konzulom Firence u Dubrovačkoj Republici, u rodni Grad se vratila te iste godine. Nakon 13 godina, 1583., ona i njezin muž prisiljeni su napustiti Dubrovnik i vratiti se u Anconu, gdje Cvijeta živi do smrti, 1. XII. 1648. godine. Bila je pokopana u grobnicu svog oca, u crkvi San Francisco ad alto. Danas se ne zna gdje joj je grob. Imala je još pet sestara (Niku, Lukreciju, Elizabetu, Katarinu i Margaritu) i petero braće (Vlaha, koji je umro kao dijete, Petra i Nikolu koji su bili redovnici, te Vlaha i Bernarda, koji su bili trgovci). Govorilo se da je pisala pjesme i skladala glazbu. Ništa od toga nije (do danas!) pronađeno.
Pjesme Cvijeti Zuzorić pisali su, a i djela posvećivali, njeni suvremenici Dominko Zlatarić, Miho Monaldi, Miho Bunić Babulinov, Marin Battitore, Cesare Simoneti da Fano, Gianbattista Boccabianca, Torquato Tasso, Dinko Ranjina te drugi. Nikola Gučetić (Gozze) napisao je o njoj / za nju dva djela: Dialogo della Bellezza detto Antos i Dialogo d’Amore detto Antos. Oba je objavio u Veneciji 1581. godine. Do danas je ostala predmetom zanimanja znanstvenika i književnika, ali ni zanimanje svekolike javnosti za nju i dalje ne jenjava. „Cvijeta Zuzorić (Flora Zuzzeri) najzorniji je dokaz kako i koliko trajan i snažan dojam u vremenu i prostoru može ostaviti neka (prošla) strast i (prošla) ljepota (tijela i duha). Od jednog pjesničkog zrcala do drugog ona se neprestano odbija, sve dok umnožena u beskraj ne iščezne na mjestu odakle je i potekla…“
Sve je to ono čime će se „baviti“ ova predstava. Iz jedne realne biografije otvoriti prostore imaginarnog. Sve je to zato da bi se pokazala prava priroda stvarnosti koja je oblikovala ono što s pravom možemo nazvati fenomen Cvijete Zuzorić.
Kao potku za nastanak dramskog teksta koristit ćemo znanstvene i literarne predloške i pokušati odgonetnuti što je to „fenomen Cvijete Zuzorić“, kako i zašto je nastao i zbog čega traje već stoljećima.
U vremenu u kojem mi živimo, kad je moguće (znalcima) s nekoliko klikova kreirati potpuno novu stvarnost plasiranjem lažnih vijesti i izmišljenih događaja ovakvi „fenomeni“ nisu strani, ali Cvijeta je živjela u vremenu prije interneta i nevjerojatna je fascinacija njezinim likom i djelom koja traje i danas. „Nakon nje tu više ništa nije isto. Ono što je do tada bilo božanski lijepo, postaje samo lijepo; sve što je bilo samo lijepo, postaje osrednje; sve što je osrednje, postaje pokraj nje ružno; sve što je ružno, od tada postaje nepodnošljivo. Nastaje bankrot dotadašnje ljepote… Stvara se odium prema svemu što je neusporedivo s njom, ali i prema njoj. Wildeovskim paradoksom ljepota odjednom postaje ružna.“ Sve što znamo o njoj znamo iz „druge ruke“. Pa kako je to postojati samo kao ono što je netko drugi rekao o tebi? Kako je to nositi breme da si promijenio jedan grad? Jer u Dubrovniku se njezinim dolaskom sve promijenilo. Zar? Ili se, možda, dogodilo sasvim suprotno? Njezinom dolaskom ništa se nije promijenilo. Njezinim odlaskom – također. Zar ne?
I upravo je to ono o čemu ova predstava želi „progovoriti“ – o vječnom srazu pojedinca i sredine u kojoj živi, ali i o vječitoj potrebi istog tog pojedinca da bude prihvaćen od te iste sredine.
Radnja se događa u srpnju 1582. u Trstenom, u ljetnikovcu obitelji Gozze.
M. Fumić
ULAZNICE > https://kmcbj.hr/kazaliste/u-potrazi-za-cvijetom-zuzori%C4%87